(prim.prev) Mišo Grundler: Prevođenje me je učinilo špiritualnim

Koliki su ljudi u tijeku velepošasti postali stručnjaci za raznorazne znanstvene discipline, krajnje je vrijeme da sveučilišta počnu dodjeljivati *pošasni* doktorat. Ovo je samo jedna u nizu (zaista nepreglednom nizu) dovitljivosti u autorstvu Miše Grundlera. Nakon što mi je njegovo ime osvanulo na fidu u objavi Milice Špadijer, dodala sam ga verovatno u nastojanju povezivanja sa još jednim kolegom, ne očekujući bujicu mimova u njegovom omiljenom formatu ležernog Vini Pua nasuprot onom kicoškom kroz koje najčešće izvodi svoje jezičke akrobacije, te sam od silnih pošalica poput one sa početka i zaboravila da je čovek pre svega prevodilac.

Ispostavlja se, međutim, da je Mišo ozbiljna faca. Samo mu je 33 godina, a iza sebe ima 2 mastera, 25 prevoda sa 4 jezika, 10-godišnje iskustvo u titlovanju u saradnji sa Hrvatskom radiotelevizijom. Kao da to nije dovoljno, Mišo je i stalni sudski tumač za švedski i engleski, i asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde predaje staronordijsku književnost i mitologiju, kao i vežbe iz prevođenja. U svom nemogućem rasporedu uspeo je da nađe prostora da mi odgovori na pitanja koja su se između ostalog ticala upravo veze između humora i prevodilaštva, a ja sam mu uzvratila zahvalnost time što intervju dobijate ne košer, kako je on pretpostavio da je ovaj blog i njegovi čitaoci, već u punom necenzurisanom sjaju.

Mišo, da li misliš da te je prevođenje učinilo duhovitijim čovekom?

Duhovitost je, po meni, neraskidivo vezana s duhovnošću, a mene je prevođenje odvelo u počesto zavirivanje u čašicu pa se stoga može reći da sam i zahvaljujući toj tegobnoj raboti postao duhovit iliti špiritualan.

Sećaš li se neke posebno izazovne fore koja je iziskivala naročito mnogo kreativnosti i da si baš bio ponosan na svoje rešenje?

Rijetko kad mogu reći da sam ponosan prijevodom, jer uvijek mislim da je moglo bolje i kad ne bi postojao rok, vjerojatno bih dorađivao prijevode do kraja života. Ipak, na pamet mi padaju dva primjera iz doba kad sam prevodio “Simpsone” , što je uvijek bilo izazovno s obzirom na puno duhovitosti, šala, pjesmica, igara rječima i visprenih doskočica. 

Prvi primjer u originalu glasi ovako:

A: Ellen, what’s your ramble on this?

B: Ryan, I don’t ramble anymore. Although I do like that song Ramblin’ Man by the Allman Brothers. At first I thought they were the Almond Brothers, which is great, since I like nuts.

 A prijevod glasi ovako:

A: Ellen, da i s tobom malo divanimo.

B: Ryane, ja ne divanim. Ali volim pjesmu „Slabo divanim mađarski“. Mislila sam da to ima veze s dìvanom. Što je super, jer mi je dìvan baš dîvan komad namještaja.

Tu je, dakle, trebalo nanizati igre riječima koje se na neki način tiču muzike, a da sve pritom zvuči izgovorno slično, jer lik Ellen DeGeneres, koja se pojavljuje u toj epizodi, to govori kao bujicu riječi.

Drugi primjer, također iz Simpsona, bio je naziv kineskoga gay bara “Wang’s”, što, naravno, ima dvostruko značenje – Wang je često azijsko prezime u Americi, a pojam wang u slengu označava muško spolovilo. Tu mi je kao grom iz vedra neba sinuo prijevod “Kita(j)”. Kitaj je, naime, arhaično ime za Kinu, naziv potječe iz ruskog. Zaboravljam, ustvari, da je ovo pristojan, da ne kažem košer blog, pa slobodno obriši ovaj primjer.

Pročitala sam negde da si jedan od najtraženijih prevodilaca za većinu skandinavskih jezika u Hrvatskoj. Kada počinje tvoj, pretpostaviću, trnoviti put prema zvezdama?

Uh, prevodilački put, s obzirom na to prevođenje usisa sve slobodno vrijeme (a ponekad i volju za životom), bliže je putovanju u crnu rupu nego prema zvijezdama – nikad od mene Roberta Prosinečkog i njegova puta od Trnja do Zvezde. Prevođenjem se kao primarnim zanimanjem bavim od 2011., a sve je počelo više-manje slučajno kada je HRT-u trebao prijevod nekog priloga s norveškog (te se godine dogodio strašni pokolj Andersa Breivika pa je to bila aktualna tema mnogih rasprava), a nitko im u tom trenutku nije bio na raspolaganju. Jedna kolegica sjetila se da bih možda ja mogao uskočiti i tako je, malo-pomalo, sa sve više filmova i serija, krenulo moje televizijsko prevođenje. A budući da ljudi vide ime prevoditelja na odjavnoj špici, počeli su mi se s ponudama javljati izdavačke kuće i prevodilačke agencije.

Iza sebe imaš prevoda maltene koliko imaš godina. Šta smatraš svojim magnum opusom? 

Književnom prevođenju uvijek dajem prednost pred svim ostalim vrstama prijevoda pa bih kao dosad najzahtjevniji prijevod izdvojio lirsku dramu “Peer Gynt” Henrika Ibsena. Radi se o djelu u stihovima, vrlo specifičnog ritma prilagođenog norveškom jeziku 19. vijeka, koji se tada iznova gradio nakon pet stoljeća danske jezične i kulturne prevlasti, pa se Ibsen stoga služio stilom narodnih pjesama i ruralnih dijalekata, zbog čega to djelo u Norveškoj ima status nacionalnog “epa”, poput Fausta, Don Quijotea ili Hamleta u svojim zemljama. Zbog zahtjevosti prijevoda, većina prevoditelja iz drugih zemalja odlučila se prilagoditi Ibsena stilu nekog domaćeg autora, poznatog ciljnoj publici, pa tako neki britanski prijevodi više vuku na Shakespearea ili Byrona nego na Ibsena. U Hrvatskoj postoji već 40 godina prijevod “Peera Gynta”, no prevoditelj je u pogovoru zaključio da je to djelo de facto neprevodivo i odlučio ga prevesti, bolje rečeno adaptirati, u proznom obliku, bez rime i ritmike. Iako mi je želja bila “Peera” pokušati prevesti jednom kad skupim mnogo više iskustva, kad budem u mirovini, na primjer, prilika se ukazala puno prije nego što sam se nadao, jer je poznati norveški redatelj Erik Ulfsby postavljao tu predstavu na danke zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i inzistirao na prijevodu vjernom originalu. Iako mislim da bi mi trebalo barem deset godina rada da budem donekle zadovoljan rezultatom, imao sam samo nekoliko mjeseci na raspolaganju, a reakcije Norvežana, koji su tu predstavu gledali u Zagrebu i bili ganuti do suza, jer neki tuđi Peer zvuči kao njihov Peer, najveća su mi nagrada.

U prethodnim razgovorima na blogu, prevodioci bi se neretko požalili na položaj prevodilaca u Srbiji, na to da su loše plaćeni, zapostavljeni, neprepoznati, da se teško etabliraju, čak i da su eksploatisani. Kako se osećaju prevodioci u Hrvatskoj?

Nažalost, situacija ni ovdje nije ništa bolja. Dok cijene života, režija i ostali troškovi redovito idu gore, cijena rada prevoditelja već godinama je u padu, a čini se da će se ta tendencija nastaviti. To posebno vrijedi za agencijske prijevode, gdje se razvoj strojnog prevođenja koristi kao argument za snižavanje cijena, a mnoge prevoditelje svodi se na puke “korektore” strojnog prijevoda. U audiovizualnom prevođenju, tj. titlovanju, agencije koje rade za televizije i streaming servise nerijetko zapošljavaju ljude bez potrebnih kvalifikacija samo da bi uštedjeli, što, naravno, rezultira sve nižom kvalitetom prijevoda. U književnom prevođenju cijene su i inače bile niže, a glavni problem je što izdavači često nisu u mogućnosti platiti prevoditeljima prije nego što se knjiga nađe na tržištu, pa prevoditelji ponekad čekaju i po godinu dana od trenutka preuzimanja prijevoda do isplate honorara. To znači da dotad moraju smisliti kako će preživjeti i pokrivati tekuće troškove jer zarađeni novac im “visi u zraku”, ali ne mogu doći do njega.

A kako se osećaš ti, kako izgleda dan jednog prevodioca sa punim radnim vremenom?

Nakon deset godina prevoditeljskog rada, mogu reći da se sve više poistovjećujem s legendarnim Alijom Sirotanovićem – želim samo veću lopatu da mogu odraditi više posla u manje vremena. Rokovi su uvijek kratki, posao se gomila, a bilo kakav nepredviđen događaj lako izbaci prevoditelja iz tračnica pa se izgubljeno vrijeme nadoknađuje nauštrb odmora i sna. Meni radni dan počinje u 5 ujutro i ne završava prije 9-10 navečer, a odlazak na godišnji odmor svodi se na sjedenje s laptopom u hotelskoj sobi i prevođenje s pogledom na more. Iako u teoriji posao freelancera zvuči kao da si sam svoj šef i krojiš si radni ritam i navike, to u praksi znači da imaš desetke različitih klijenata kojima uvijek nešto treba hitno, baš sad, ovaj čas, nedjeljom ili praznikom, u kasne večernje sate, pa zapravo sve vrijeme žongliraš s gomilom lopti u zraku. Prevoditelj je, može se reći, poput nekog indijskog božanstva – radi sa šest ruku, a sjete ga se samo kad ga trebaju.

Prevodiš li nekada za svoju dušu, ili prevođenje kod tebe ne prodire u dokolicu i slobodno vreme?

Uh, to su rijetke prigode, ali oduvijek sam slab na poeziju pa tu mitsku kategoriju slobodnog vremena znam povremeno iskoristiti za prevođenje dragih pjesama koje dosad nisu prevedene na naše jezike. Tako sam, recimo, preveo neke pjesme Kiplinga, Blakea i švedskih pjesnika kao što su Karin Boye, Gunnar Ekelöf i Gustaf Fröding. Sve je počelo tako što sam u studentskim danima u šaljivom tonu preveo pjesmu švedsko-finskog pjesnika Johana Runeberga posvećenu šumadijskom seljaku Pavi (Runeberg je kao romantičar bio fasciniran neiskvarenim životom srbijanskih seljaka i njihovom povezanošću s prirodom), ali to ti neću citirati iz poštovanja tebi i tvojim čitateljima jer zvuči kao onaj već poslovični primjer kad Hrvat u Beogradu ne zna bi li naručio mešanu ili kombinovanu picu (nota bene, nisam vulgaran!).

Da možeš da biraš, koju bi knjigu ili seriju preveo (bilo to već prevedeno ili ne), da veruješ da bi ti pričinilo ozbiljno zadovoljstvo?

Nedavno sam preveo Strindbergovu “Gospođicu Juliju”, što je prvi prijevod Strindberga na hrvatski izravno sa švedskog. Veći dio Strindbergova opusa izdan je kod nas još u doba Jugoslavije, ali ti su prijevodi napravljeni preko njemačkog kao jezika posrednika i u njima se, nažalost, u tom prijevodu iz druge ruke, izgubilo previše pa naša publika nije imala priliku doživjeti Strindberga u pravom svjetlu. Tu bih nepravdu volio u nekom času ispraviti. Što se serija tiče, zapravo sam već ispunio žarku želju i preveo novo izdanje Kozmosa, legendarne serije Carla Sagana, ovaj put s astrofizičarem Neilom deGrasse Tysonom, Saganovim učenikom, kao naratorom. Osim toga, vjerojatno bih najviše uživao da prevodim genijalnog Seinfelda, iako je odavno preveden, jer tu seriju, mada znam svaku repliku, bez prestanka gledam već 20-ak godina i ubraja mi se u Top 5 najdražih.

Nije neuobičajeno da iz prevodioca iznikne pisac, jesi li ikada osetio potrebu da napišeš nešto svoje? Ne znam, makar prevodilačke memoare? 

Memoare vjerojatno nikad neću napisati, jer nemam baš predispozicije da budem novi Knausgaard, ali imam nekih ideja za potencijalnu buduću zbirku kratkih priča… ako se ikad okanim pisanja obješenjačkih nebuloza na Fejsu. U studentskim danima pisao sam i kriminalno lošu poeziju, ali srećom shvatio sam na vrijeme da umjesto na T. S. Eliota to više podsjeća na spoj Rupi Kaur na apsintu i Ginsberga predoziranog fejsbučkim bastardizacijama Andrićevih citata s Đoletovim štihom pa sam odustao od tog nesuvislog slovnog skrnavljenja (gle, aliteracija!).

Ostavite komentar

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s