INTERVJU: Kamasi Vašington o univerzalnim harmonijama i umetnosti u Los Anđelesu

Kamasi Vašington, ikona savremenog džeza iz Los Anđelesa, doputovao je sa svojim vrhunskim bendom u Novi Zeland na senzacionalni The Powerstation šou u Oklandu i ponovni nastup na WOMAD-u tokom vikenda. Vašingtonov rad za koji se može reći da duhovno uzdiže, cijenjen je od strane publike širom svijeta. Pored svojih priznatih izdanja, među kojima su Harmony of Difference i The Epic, umjetnik je postao uočljiviji kroz saradnju sa hip hop superstarom Kendrikom Lamarom na ključnom albumu pod nazivom To Pimp a Butterfly iz 2015. godine. Saksofonista i sonični putnik Džef Henderson (direktor Audio Fondacije, eksperimentalne organizacije muzičkih konsultanata sa sjedištem u Oklandu), bio je velikodušan i izdvojio vrijeme za intervju sa Vašingtonom za vrijeme njegovog boravka u gradu, u kome se zalazi dublje u umjetnikovu ljubav prema muzičkom stvaralaštvu, a i šire. Njihov vispreni razgovor možete pročitati u nastavku teksta…

 

Imam samo dvadeset minuta, pa je bolje da govorim o muzici, ali sam te namjeravao pitati da li pratiš boks? Jer, prilično je interesantno…uvijek je dobar razgovor o muzici i boksu. Majls Dejvis je uvijek dužio o boksu, Metju Šip, on je veliki fan boksa.

Pratim pomalo, definitivno mogu vidjeti odnos, povezanost, znate. U boksu se više radi o čitanju osobe. Više nego o vašoj snazi ili brzini, ili bilo čemu sličnom, jer nekako znate šta neka osoba želi da uradi. Suprotno muzici gdje se ne borite protiv nikoga. Kao kada čitate osobu i znate šta ona pokušava uraditi… biti u mogućnosti stvarati muziku na većem nivou. Najbolji bendovi koje možete čuti održavaju takve odnose među sobom. Oni zaista razmišljaju jedni o drugima i to se događa istovremeno, prije nego reakcionarno. Ako je reakcionarno, ja ću reći „da da da da“ i vi ćete reći „da da da da“. Ali zajedno ćemo, iz čista mira reći „DA DA DA DA“. Tako se stvara tempo.

Skroz je tako. Da li misliš da se to može čuti? U smislu sviranja sa muzičarima, kada poznaješ ljude koji se nalaze u tom prostoru.

O, da, to se može osjetiti kada svirate sa nekim i čuti kada slušate bend. Kada sviram sa nekim, skoro odmah mogu zaključiti da li smo… sinhronizovani (smijeh).

U tome je magija, zar ne, kada kolektivno prerastete u nešto što ne možete samostalno uraditi, kao neka vrsta stapanja slušanja i interakcije.

Mislim da tu leži prava moć muzike. Mislim da se kod publike ili fanova to događa nenamjerno, ali ponekad, kada pogledate shvatite „Nalazim se u sobi punoj nepoznatih ljudi“ i u nekom smislu svi smo zajedno, a to ne bi bio slučaj da se nalazimo u tržnom centru ili negdje slično. Ali, iznenada, pustite pjesmu u kojoj se svi možemo pronaći i koja nas sve povezuje. Događa se izuzetna stvar. To je toliko uobičajena stvar u našim životima da zapravo i ne razmišljamo mnogo o tome, poput predivnog osjećaja koje izaziva prosto puštanje ploče na koncertu ili zabavi. Iznenada, svi u sobi su na istoj talasnoj dužini.

 

Rekao bih da to ljudi zapravo ne umiju izraziti, ali to je ono čemu streme, taj drugi prostor koji se pojavljuje kada je tu muzika. I svi se nalaze u njemu. Negdje gdje se ne može … Pretpostavljam da ima raznih načina, možda manipulisanjem sviješću, ali, reklo bi se da je muzika jedinstvena jer u svakoj grupi i svaki put kada se nešto dogodi, radi se o jedinstvenom prostoru.

Možete to dijeliti sa drugima. Ljudi koji se bave meditacijom dostižu visok stepen svjesnosti, ali to je zapravo individualna, lična stvar. U muzici, to postižemo kroz vježbanje na instrumentima, sviranje, sviranje sa drugim muzičarima, to je slična stvar. Ali, razlika je u tome da u tom trenutku to mogu podijeliti, kao i taj stepen povezanosti. Upravo sam pričao sa onim drugim čovjekom (prethodni novinar), naročito kada je u pitanju instrumentalna muzika… o razlici između instrumentalne muzike i muzike sa tekstom… to vas povezuje vas nivou koga niste ni svjesni. Dakle, postoji suštinski stepen čovečnosti koji je zajednički svim fanovima Džona Koltrejna. Iako nema puno riječi, ne pratite neku doktrinu koju je napisao, već vas samo slušanje muzike vodi na određeno mjesto. U međuvremenu, biti težak dogmatista i fan Džona Koltrejna, to prosto nije moguće. Ako dopustite toj muzici da vam obuzme duh, te dvije ideologije neće postojati. Razlog tome je što je zvuk jedan doživljaj koje ne možemo isključiti. Pretpostavljam da je to stvar koja nas povezuje…

Da, zvuk, naravno da slušamo svojim ušima, ali budući da i tijelo obuzimaju talasi, može se reći da ga zapravo cijelo tijelo prima. To je univerzum, sve proizilazi iz vibracije. Veliki prasak i sve ostalo. Da li se sjećaš kada si kao muzičar postao svjestan toga? Kada si postao svjestan sviranja sa drugim ljudima? Pomisao da se nešto događa kroz susret ovih ljudi koji stvaraju nešto mnogo veće od njih samih. Prije svega, iz perspektive izvođača, a ne slušaoca.

Počeo sam da sviram kada sam bio veoma mlad i vjerujem da sam to nesvjesno razumio, prije nego što sam ga zaista i postao svjestan. Izgledalo je ovako…moj otac je muzičar, kao i većina mojih prijatelja koji su djeca očevih prijatelja. Na neki način smo odrasli svirajući zajedno, kada smo bili mlađi nismo to umjeli opisati riječima, ali smo mogli razlikovati ljude sa kojima smo svirali po tome da li su povezani ili ne. Nismo bili baš ljubazni (smijeh). Bili smo malo grublji, ali sada razumijem zbog čega. Bilo nas je otprilike pet ili šest, a do trenutka kada smo krenuli u srednju školu petnaest do dvadeset; svi smo bili iz istog kraja i imali to u sebi. Bez ikakve namjere, već se prosto tako zbilo. Kako sam bivao stariji, počeo sam više da razmišljam, ne znam kada sam tačno postao svjestan činjenice „Eh, neki ljudi se povezuju na većem stupnju od drugih“. Iz tog razloga je drugačiji osjećaj svirati sa jednom osobom, nego sa nekom drugom. Ne umijem zapravo tačno odrediti kada sam postao u potpunosti svjestan toga. Kao što sam ranije rekao, bio sam nesvjesno svjestan toga još kada sam bio mlad, dijete. U određenom trenutku, počeo sam govoriti sebi: „Aha, sada razumijem“.

Kamasi Washington
Kamasi Vašington; izvor: pitchfork.com

Mislim da je o ovim stvarima teško govoriti, jer su to stvari koje se osjećaju ili doživljavaju.

Takođe ih je nemoguće nekom objasniti, jer ponekad ljudi, a naročito oni koji nisu muzički povezani na tom nivou, uglavnom toga nisu svjesni.

Ljudi koji se više bave sobom ili svojim poslovima, prije nego „spoljašnjošću“.

Oni više pristupaju slušanju više kao „Aha, pratim te“. Ali, ako sam u skladu sa tobom, o čemu ćemo zapravo pričati? Sve se izmiješalo. Ali, kroz sviranje u mnogim muzičkim situacijama naučio sam kako da ostvarim vezu sa nekim ko se možda ne povezuje sa mnom. Morate biti skromniji i reći sebi: „Ok, nećemo se povezati u oba smera, ali se mogu povezati sa tobom u jednom smeru.“. I upravo tako i uradite.

A zatim se nadaš da će ta osoba postati toga svjesna.

Kao muzičar svirate sa ljudima, ostvarujete interakciju sa njima. Razgovarate sa nekim ko je pročitao neku knjigu i sa nekim ko nije i pomislite: „I dalje mogu razgovarati sa tobom. Biti u interakciji sa tobom. Samo što ti to možda ne znaš.“ Ali na nekom većem stepenu, svi prosto razmišljaju u tom pravcu i na taj način se dolazi do rijetkih trenutaka u muzici. To zaista zahtijeva tu vrstu dvostranog povezivanja, čak i nešto više, vjerovatno ni sam još nisam shvatio šta i zaista vas vodi ka posebnim trenucima u muzici.

Pretpostavljam da moraš biti otvoren i hrabar, dopustiti da se to dogodi i shvatiti da si jedan od posrednika i da prosto moraš imati povjerenja… prije nego da se desi neka nepoznata situacija i kažeš sebi: „Bolje da se povučem iz ovoga“. Jer, uvjeren sam da se na taj način rađaju nove stvari, ne kroz svjesnu odluku, već više kroz haos. Pretpostavljam da je ovdje improvizacija veoma bitna. Kada improvizuješ, ne možeš reći nekom drugom šta da radi. U tome je zadovoljstvo, postoje takvi muzičari, ali vjerujem da im ne govoriš šta da sviraju kada improvizuju, to nije poenta.

Kada improvizujete, vi zapravo stvarate muziku u trenutku. Radi se o tvorevini koja prosto nastaje zbog okruženja i situacije u kojoj se trenutno nalazimo. Osoba koja izvodi solo…cijeli bend improvizuje, u takvim trenucima svi improvizuju. Postoji jedna osoba koja u suštini svira melodiju, a to je solista. Isti slučaj je i kada komponujemo muziku, želimo da se stvari postave na određen način. Tu povezanost postaje veoma bitna kako bi se nešto moglo postići, a imate i one trenutke kada su svi međusobno u skladu. Oni ne traju dugo, ali kada se dogode, toliko je moćan osjećaj da ste dvadeset sekundi u šoku.

Prilikom komponovanja da li misliš… da će svaka različita kompozicija i njen kvalitet podstaći nešto u improvizaciji što drugačije ne bi bilo moguće?

Obično kada komponujem, radi se o ideji. To je više od postojeće ideje, tj. nešto što ima kontinuitet. Sa takvom idejom koja se razvija, dobićemo reakciju u trenutku i to je ono o čemu govorim.

Dakle, kao jedna rijeka a potom jezero. Znači, plivaš u toj rijeci i to se razlikuje od plivanja u jezeru.

Po mom mišljenju, u velikoj mjeri pravimo izmjene u pjesmama. Jer, razgovor o sportu u Los Anđelesu se razlikuje od razgovora o sportu u Oklandu. Kao što ste pomenuli, kako bi se nešto postiglo ponekad se prave izmjene u pjesmama… danas ćemo svirati na šou-u i nekako mogu osjetiti energiju onoga što se događa u ovom trenutku. A pjesma i verzija koja se nalazi na albumu možda ne odgovaraju onome što se upravo događa. Oblikovaćemo je tako što ćemo je izmijeniti. A zatim solo, zaista se unesete u taj posebni trenutak. Ako je poenta samo napisati pjesmu, napisaću je.

Veći dio moje muzike proizilazi iz neke male ideje, koju zatim oblikujem u nešto krupnije. Ali, mogao sam je oblikovati i u nekom drugom smjeru. Uraditi to na ovaj ili onaj način. Čini mi se da kada donosim odluke na tom nivou, u tom trenutku razmišljam univerzalnije. Jer, po meni, kod sviranja uživo radi se baš o tom trenutku. Ne razmišljam kakav je snimak na albumu. Više je u pitanju ono što se događa sada. Kada snimam album, razmišljam na duže staze, kako želim da ova pjesma zvuči zauvijek? Mogu odabrati jedno lice, jer svaka pjesma ima više lica i možete se zapitati koje lice želim da imam?

Saglasan sam u potpunosti, upravo tako i zvuči. Živiš u Los Anđelesu, sada si govorio o trenutku, kakav je taj trenutak u Los Anđelesu? Kako to utiče na tvoju muziku? To je prilično veliki grad, ovdje stalno slušamo o politici i koliko je sve to užasno. Da li se to manifestuje u muzici?

Da, to je veoma zanimljiva stvar jer je naročito Los Anđeles, a postoji mnogo sličnih gradova u Americi, mjesto koje je u velikoj mjeri puno raznolikosti. To je pomalo čudno jer postoje ljudi iz mjesta koja nisu u toj mjeri raznolika, a koji se žale na takve stvari. Dok, sa druge strane, ljudi koji žive u veoma raznolikim mjestima to obožavaju. Nema osjećanja poput: „Ovdje ima puno raznolikih ljudi, ne želimo ove strance.“ Nema takve energije. Ljudi to na neki način vole. Kada nam dođu u posjetu, reći ćemo: „Moramo vam pokazati Korejsku četvrt, Kinesku četvrt i Malu Jermeniju a odvešćemo vas i na takose.“ Mi vam pokažemo grad. Lice grada je takvo da se kroz veliki broj raznovrsnih kultura koje se međusobno prožimaju, stvara jedna.

Osim toga, sa političke strane, ljudi ne podržavaju gnusnu retoriku koja je prisutna. Los Anđeles je oduvijek imao veoma bogatu umjetničku kulturu, ali do skoro nije bio poznat po njoj. Na umjetničkom nivou, ljudi koji su se bavili muzikom, umjetnošću, poezijom i sličnim stvarima u Los Anđelesu pomalo su osjetili tu izolovanost. Prije petnaest godina poznavao bih mnogo pravih heroja iz Los Anđelesa, za koje izvan ovog grada niko neće čuti.

Reklo bi se da su umjetnici i muzičari oni zbog kojih je neko mjesto poželjno ili kul. Imao sam običaj da odem u Njujork, kada sam prvi put otišao tamo provodio sam vrijeme na Donjem Ist sajdu, a sada odeš tamo i svaki stan košta milion dolara ili slično. Sva ta kultura je odbačena i prevaziđena. Ista stvar se dogodila u Berlinu, ljudi koji planiraju u koje će gradove otići, imaju svoje strategije gdje će otići, umjetnici i muzičari, jeftina stanarina, na taj način se odvijaju dešavanja na sceni. Tako će se privući ljudi i dobiti ova ogromna pozitivna energija. Zatim dolazi do gentrifikacije[1], stanarine rastu i možemo reći zbogom cijeloj muzici i umjetnosti.

Sada je takvo stanje da je energija zaista dobra; sva pažnja i sve prilike su tu. Takva je situacija. To je na neki način kul jer su ljudi puni inspiracije i svi su optimistični. Dok ranije, oni koji su se htjeli baviti umjetnošću bili su u fazonu „Uvijek ću se baviti umjetnošću. Ali razumijem značaj i ljepotu ostalih formi koje će mi omogućiti da živim.“ Nije se sve svodilo na pravljenje novca…radilo se o pronalaženju umjetničkog značaja u ostalim vrstama umjetnosti za koje se smatralo da su mejnstrim. I to je uticalo na mejnstrim, pa zato postoji neko kao što je Kendrik (Lamar) ko je prilično mejnstrim, ali je sto posto umjetnik. I to je nusproizvod. Zato smatram da je sada povoljno vrijeme u Los Anđelesu. Vidim taj horizont o kome ste govorili ranije, možda će se, a možda i ne pojaviti iznad brda (smijeh).

[1] (Gentrifikacija (engl. gentrification, prema gentry: niže plemstvo), proces u kome se stare jeftine zgrade ili čitavi djelovi grada, najčešće radnička naselja, pretvaraju u skupe zgrade za dobrostojeće pripadnike srednje klase, koji se doseljavaju umjesto originalnog stanovništva, koje sebi ne može da priušti povećanje dažbina i troškova života); izvor: Vikipedija.

***

Pročitaj u originaluhttp://www.undertheradar.co.nz/news/14057/Interview-Kamasi-Washington-Talks-Universal-Harmonies-and-Art-In-LA.utr
Intervju vodio: Džef Henderson

Prevela sa engleskog: Milica Ćetković

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s