Čin iščezavanja Fernanda Pesoe

Ako se za nekog pisca može reći da bježi od sebe, to je slučaj Fernanda Pesoe. Pessoa je portugalski izraz za „osobu“, a to je najmanje što je želio biti. Iznova i iznova je, kako u poeziji tako i u prozi, poricao svoje postojanje u obliku bilo kakve vrste izrazitog pojedinca.  „Počinjem da upoznajem sebe. Ne postojim,“ kaže u jednoj pjesmi. „Ja sam rastojanje između onog što želim da budem i onog što su drugi načinili od mene…. Uostalom, to sam ja.“

U svom remek-djelu „Knjiga nespokoja“– kolažu aforizama i razmišljanja formulisanih u vidu fiktivnog dnevnika na kojem je godinama radio, ali ga nikada nije dovršio, još manje objavio, Pesoa se vraća istoj temi: „U ovim nepovezanim utiscima, među kojima ne postoji ni želja za povezanošću, pripovedam, ravnodušno, svoj životopis bez događaja, svoju povest bez života. To su moje Ispovesti, a ako u njima ne kazujem ništa, to je zato što nemam šta da kažem.“

Ovo može djelovati kao bezizgledni temelj konstrukcije kreativnog djela koje se smatra jednim od najznačajnijih u dvadesetom vijeku. Ako je pisac ništa, ne radi ništa i nema šta da kaže, o čemu, zapravo, može pisati? Međutim, slično Velikom prasku koji je iz ništavila stvorio kosmos, ispostavilo se da je ekspanzivnoj snazi Pesoine mašte bilo potrebno veoma malo sirovog materijala za oblikovanje. Zaista, on pripada istaknutom redu evropskih pisaca, počevši od Đakoma Leopardija u ranom devetnaestom vijeku,sve do Samjuela Beketa u dvadesetom, koji je za muzu odabrao ništavnost. Krajnja ispraznost sveukupnog dostignuća, opčinjenost usamljenošću, način na koji tuga daje boju našem doživljaju svijeta: Pesoina moć opažanja svojih omiljenih tema zavrijeđivala je najveću pažnju, ali on ne bi ni dopustio da bude drugačije. „Pronaći ličnost tako što ćemo je izgubiti – sama vera podržava ovakvo poimanje sudbine“, napisao je.

Činjenice o Pesoinoj sudbini ukratko su ispričane. Rođen je u Lisabonu 1888. godine, a odselio se u Južnu Afriku kada mu je bilo sedam godina, kada je njegov očuh stupio na poziciju portugalskog konzula u Durbanu. Isticao se iz engleskog jezika, osvajajući nagrade za svoje školske eseje i pišući stihove na engleskom jeziku tokom cijelog života. Godine 1905, vratio se u Lisabon kako bi tamo upisao studije. Međutim, nakon dvije godine kampus je zatvoren zbog studentskog štrajka i Pesoa napušta studije.

Ostatak svog života posvetio je čitanju i pisanju, izdržavajući se kao honorarni prevodilac poslovne korespondencije. Nikada se nije ženio i dok biografi spekulišu o njegovoj seksualnosti – „Nikada nisam bio neko ko je u ljubavi ili prijateljstvu/ preferirao više jedan pol od drugog,“ napisao je u jednoj od pjesama, veoma je moguće da je umro nevin. Bio je član nekoliko književnih preduzeća, uključujući i čuveni magazin Orfej, koji se, uprkos tome što su izašla samo dva izdanja, smatra zaslužnim za uvođenje modernizma u Portugal. Za života, objavio je samo jednu knjigu– „Poruka“, zbirku pjesama inspirisanih portugalskom istorijom, koja se pojavila 1934. godine. Bio je poznata figura u književnom svijetu Lisabona, ali, kada je umro 1935. godine u svojoj četrdeset sedmoj godini, nije bio u potpunosti ostvaren. Moglo bi se reći da je proživio „povest bez života“.

Međutim, Pesoi je bio suđen uspijeh tek nakon smrti, kako je i sâm predvidio u svojoj pjesmi „Ako umrem mlad“: „jer korenje može stajati ispod zemlje, ali cveće cveta na slobodnom vazduhu i da ga svi vide. Tako mora da bude, po sili zakona. Niko i ništa ne može to da spreči.“ Kada je umro, među njegovim ličnim stvarima pronađen jeogroman kovčeg sa sadržinom od  preko dvadeset pet hiljada stranica rukopisa – proizvod životnog vijeka skoro grafomanijakalne produktivnosti. Po riječima jednog od njegovih vodećih engleskih prevodilaca, Ričarda Zenita, Pesoa je stvarao „na nepovezanim listovima, u sveskama, na kancelarijskom materijalu u firmama u kojima je radio, na poleđini pisama, kovertama, ili na bilo kakvom parčetu papira koje mu je bilo na dohvatu ruke.“

To skladište dokumenata, koje se sada nalazi u Nacionalnoj biblioteci Portugala sadrži dovoljno remek djela da učini Pesou najvećim portugalskim pjesnikom svog doba, zaista, vjerovatno i najznačajnijim još od Luisa de Kamoeša, autora portugalskog nacionalnog epa „Luzijadi“ iz šesnaestog vijeka. Među papirima se takođe nalazilo i na hiljade bilješki koje sačinjavaju „Knjigu nespokoja“ – bez određenog redosleda, puštajući tako na volju budućim uređivačima da ih rasporede po sopstvenom nahođenju. Knjiga je prvi put izdata 1982. godine, skoro pedeset godina nakon Pesoine smrti. Novoobjavljeni engleski prevod Margaret Džul Koste pod nazivom „Knjiga nespokoja: Kompletno izdanje“ (Nove smjernice) bazira se na portugalskom izdanju Džeronima Pizara, objavljenom 2013. godine. Ovo je prvo izdanje kojim se hronološki pokušavaju rasporediti sve bilješke, na osnovu zaključka koji se mogao izvesti iz Pesoinih datuma i ostalih izvora.

 

2018-05-25_1301
Knjigu nespokoja na srpski je prevela Vesna Stamenković

 

Kao dodatak obimu i zbrci Pesoine arhive, javlja se još jedna protivrečnost: to je, u neku ruku, djelo većeg broja pisaca. U svojim rukopisima, čak i u ličnoj korespondenciji, Pesoa je pripisao svoje najbolje književno stvaralaštvo različitim fiktivnim alter egoima koje je nazivao heteronimima. Stručnjaci su sastavili listu od sedamdeset dva. Njegova ljubav prema izmišljanju imena javila se u ranom dobu: u šestoj godini pisao je pisma pod francuskim imenom Ševalije de Paz, a ubrzo potom se prebacio na engleske ličnosti kao što su Aleksandar Serč i Čarls Robert Anon. Ali najznačajniji heteroimi koje je upotrebljavao u svom zrelijem radu bili su više od pukih šaljivih kodnih imena. To su u potpunosti razvijeni likovi sa dodijeljenim biografijama, filozofijama i književnim stilovima. Pesoa je čak i zamišljao njihove susrete i dozvoljavao im da međusobno upućuju komentare. Ako je bio prazan, kao što je znao da tvrdi, to nije bila praznina ništavila, već pozornice na kojoj su se ove osobe mogle sresti i razmjenjivati mišljenja.

U Pesoinoj poeziji ključna su tri heteronima. Uz pjesme koje je potpisao svojim imenom, pisao je i pod imenom Alberta Kaejra, samoukog pjesnika; Rikarda Reiša, melanholičnog doktora koji je bio posvećen klasičnim formama i temama; i Alvara de Kampoša, pomorskog inženjera i svjetskog putnika, poštovaoca Volta Vitmana. Svaka od ovih ličnosti je rođena u razmaku od par godina od Pesoe, a njihove mitologije su ispreplitane: Pesoa je jednom prilikom napisao pasus u kome Kampoš objašnjava da je Reiša fundamentalno transformisalo slušanje Kaejrinog čitanja.

Obično, od istaknutih pjesnika očekujemo prepoznatljiv stil, način pisanja koji im daje identitet kao što slikara određuje potez četkice. Ali podjela njegovih ličnosti na podvrste omogućila je Pesoi da izgradi najmanje četiri stila istovremeno. Kada piše pod svojim imenom, Pesoa je koncizan, metafizičar, sentimentalan:

Razmišljam o tihom potoku

Čiju vodu komeša povetarac.

Da li razmišljam o svemu,

Ili me je sve zaboravilo?

 

Za razliku od njega, Reiš zvuči kao Horacije ili Katul koji razmišlja o prolaznosti života i ljubavi kroz disciplinovane strofe:

Kao da je svaki

Poljubac oproštajni,

Kloe moja, ljubimo se tako, zaljubljeni.

 

Kampoš je potpuna suprotnost, uzbuđeni futurista koji slavi moć i brzinu modernog:

Moj panteistički kas unutar svih stvari,

Energetski kas unutar svih energija,

Moj kas kroz ugalj koji se žari, svetiljku što gori

 

Zatim, tu je i Kaejro, za koga se smatra da je umro od tuberkuloze u svojim srednjim dvadesetim godinama. Poštovan od strane drugih heteronima kao njihov Učitelj, pisao je iskrene pjesme u kojima se izbjegava apstraktna misao i razgrađuje prirodni svijet, skoro kao u duhu Zen filozofije:

Bogu hvala što nisam dobar,

I što osećam prirodni egoizam svojstven cveću

I rekama koje slede svoj tok

Zaokupljeni, i ne znajući,

Samo cvetanjem i proticanjem.

 

Za mnoge čitaoce, heteronimi sa svojim komplikovanim mitologijama čine ogroman dio Pesoinog šarma; dok ih drugi čitaoci smatraju nepotrebnim i dosadnim oruđima. Ali oni su nesumnjivo neki od elemenata koji mu daju obilježje vrhovnog moderniste. Ovo je bila generacija pjesnika koji su se vodili onim što je Oskar Vajld nazivao „istinom maski“. T.S. Eliot koji nikada više nije zvučao eliotovski nego kada je bio Dž. Alfred Prufrok na poseban način je povezan sa Pesoom. Rođeni u razmaku od samo nekoliko mjeseci, oba pjesnika su bila sklona dendijevstvu, prezirali su ono što je svakodnevno i bili principijelno privrženi bezličnosti, uz tendenciju ka njegovanju nesrećnosti.

Pesoa je, pak, otišao korak dalje od maskiranja do neke vrste namjernog odvajanja. U odjeljku „Knjige nespokoja“ pod nazivom „Kako sanjati metafiziku“, on propisuje metod za razlaganje svjesnosti, koji po svojoj surovosti podsjeća na priručnik o samohipnozi ili niz religioznih vježbi. Isprva dolazi čitanje romana, što vas priprema da više brinete o fiktivnom svijetu, nego o stvarnom. Zatim postajete sposobni da fizički doživite ono što zamišljate, npr, „senzualista“ bi trebalo da „doživi ejakulaciju kada se takav moment dogodi u romanu.“ Konačno, nakon još nekoliko faza dolazi do nečega što Pesoa naziva „krajnjim stadijumom snivanja“: Budući da smo stvorili postavu likova, istovremeno ih sve proživljavamo – mi smo sve te duše skupa i interaktivno.“ Ovo je, naravno, nešto što je on postigao i ako iz jednog ugla to može izgledati kao samoodricanje, sa druge strane liči na samoobožavanje: „Ja sam Bog“, zaključuje se u bilješci. Naposletku, ako je vaša mašta toliko bujna da može ljudima naseliti svijet, onda nema potrebe za postojanjem stvarnih ljudi.

Ovaj oblik solipsizma je predstavljao ogromno iskušenje za Pesou, kako se otkriva u „Knjizi nespokoja“. Materijal koji je odabrao da bude uvršten u knjigu napisan je u dvije faze, svaka sa zasebnim heteronimom, nezavisno od četiri lika koji dominiraju njegovom poezijom. Tokom prve faze u trajanju od od 1913. do 1920.godine pripisao je rad Visenteu Gedešu, koga opisuje u uvodnoj vinjeti: „bio je to čovek od tridesetak godina, suvonjav, pre visok nego nizak, previše pogrbljen kad sedne, ali znatno manje kad ustane, obučen pomalo,ali ne sasvim nemarno”. Pasus se dalje nastavlja opisom Gedešove jednostavnosti, melanholičnosti, inteligencije i prividne beznačajnosti – svih kvaliteta koje je, naravno, dijelio sa svojim stvaraocem. Tako, kada Pessoa opisuje Knjigu nespokoja kao „autobiografiju nekoga ko nikada nije postojao”, on istovremeno govori činjeničnu istinu (ne postoji takva osoba kao što je Gedeš), poetično priznajući da: on sâm nikada nije vodio život koji se smatra ispunjenim.

Tokom dvadesetih godina prošlog vijeka, Pesoa je ostavio po strani pisanje knjige, okrećući se poeziji i odajući doživotnoj fasciniranosti okultizmom i astrologijom. Kada joj se ponovo vratio, 1929. godine, iznova je osmislio njenog autora. Sada je to bilo djelo Bernarda Soareša, pomoćnika knjigovođe u fabrici tekstila u Lisabonu. Soareš je takođe, duhovno nalik Pesoi: zaista, Pesoa piše da je on samo polu-heteronim, jer njegova ličnost, „iako nije moja, ne razlikuje se od moje sopstvene, već je samo njena puka izvitoperenost.” Soareš je potpunije zamišljen lik od svog prethodnika, Gedeša. On pravi zapažanja o svom susjedstvu iz Bajše, svom radnom mjestu u Rua dos Duradores, i svom šefu, Vaskezu, na takav način da druga faza knjige dobija pomalo prizvuk romana. Zaista, u izdanju Knjige nespokoja od strane Penguin Klasiksa, koje je uredio Ričard Zenit, niz ovih pasusa postavlja se pri samom početku, izglađujući tako čitalački uvod nekom vrstom minijaturnog narativa.

 

portrait-of-fernando-pessoa-1954
Portret Fernanda Pesoe, Žoze Almada Negrejroš, 1954.

 

Hronološki metod novog izdanja onemogućava bilo kakvu tematsku organizaciju, što za rezultat ima knjigu koja je manje pristupačna od one koja joj je prethodila. Ovo je dijelom zbog toga što započinje najslabijim materijalom koji datira iz perioda kada je Pesoa kao dvadesetpetogodišnjak bio u ogromnoj mjeri pod uticajem francuskog simbolizma i Dekadentnog pokreta devedesetih godina devetnaestog vijeka. (Portugal je, izgleda, bio za generaciju iza književnog stanja u Parizu i Londonu.) „Moja je duša skriveni orkestar”, navodi se u prvoj bilješci. „Ne znam koji instrumenti, žice, harfe, doboši i činele bruje i damaraju u meni. Poznajem sebe samo kao simfoniju.”

Ovaj odlomak određuje intonaciju za bogato ukrašenu proznu poeziju koja dominira prvim dijelom djela. Neke bilješke nose pompezne naslove, kao što su „Litanija očajanja” ili „Estetika odricanja”. Druge se sastoje od impresionističkih skica neba i pejzaža, kao što je slučaj sa „Kišnim danom”: Vazduh je tajanstvenožute boje, poput zagasitožute viđene kroz prljavobelu. Postoje i perverzna sanjarenja o bezimenim ženama koje su polu Djevice Marije, a polu Lepa gospa bez milosti: Ti si jedino obličje koje ne izaziva dosadu, jer se stalno menjaš s našim osećanjima, jer, ljubeći našu radost, ublažavaš našu bol, a našoj si dosadi opijum koji je ublažavai san koji odmara, i smrt koja nam ukršta i sklapa ruke.

Da je samo ovo sadržaj Knjige nespokoja, to ne bi bilo moderno remek-djelo, već vremenska kapsula. Ipak, iz kulta dekadencije poznog devetnestog vijeka izniklo je prvo sjeme modernizma; a kod Pesoe je tranzicija iz devetnaestog u dvadeseti vijek primjetna na fascinantan način. Dekadencija počiva na bezobzirnom poremećaju sistema vrijednosti: umjesto napornog rada i moralne iskrenosti, pisci poput Vajldai Joris-Karla Husmansa uzdigli su imaginativnu indolenciju i provokativni paradoks. Ova poruka je imala ogroman uticaj na mladog Pesou, jer je pretvorila njegovu tendenciju da se povlači i oklijeva u umjetničku vrlinu. „Ne trudim se dovoljno”, piše u bilješci iz 1915. godine. „Sreća, ako to želi, može doći i pronaći me. Previše dobro znam da moji najveći napori nikada neće dovesti do uspijeha koji drugi uživaju.”

Međutim, što je postajao stariji, a naročito kada se u svojim četrdesetim godinama ponovo vratio Knjizi nespokoja, Pesoa je oblikovao ovu književnu prozu u nešto ozbiljnije i oštrije. Postala je neka vrsta metafizičkog nihilizma, u kojoj velika istina koju umetnik ima zadatak da prenese jeste da ništa nije važno. Od presudnog značaja za ovu promjenu bila je odluka da odustane od Gedeša, sa njegovom retoričkom grandioznošću, i govori kroz Soareša, kome nedostaje glamura bilo koje vrste. Zaista, sa svojom trošnom iznajmljenom sobom i dosadnim, jednoličnim poslom, Soareš je običan koliko se može biti – tip osobe od koje bi esteta ustuknuo ili je, jednostavno, ne bi ni primijetio. U Pustoj zemlji, Eliot je vidio strujanje bujice ljudi poput Soareša Londonskim mostom i smatrao ih već mrtvim: „Nisam mogao ni pomisliti da je smrt pokosila toliko ljudi.”

Međutim, za Pesou je krajnji paradoks da je upravo ta živa smrt ona koja na najbolji način baca svijetlo na ljudsku egzistenciju. Ako bismo morali opisati Soareša jednom riječju, to bi bila riječ „prosvijetljen”: jer on ne želi ništa, on može sve prozrijeti. Da, to je dosada: gubitak sposobnosti duše da se zavarava, piše Pesoa. U stvari koje ne uspijevaju da ga impresioniraju u Knjizi nespokoja ubrajaju se putovanja („Ideja putovanja me čini fizički bolesnim”), politika („Svi revolucionari su glupi kao i svi reformatori”) i ljubav („Nemam ni strpljenja, niti umne koncentracije da bih se uopšte potrudio”). Uočljivo je da je istorija odsutna iz Pesoinog rada: iako je živio za vrijeme Prvog svjetskog rata i niza političkih kriza u Portugalu koje su rezultirale uspostavljanjem fašističkog režima, on rigorozno isključuje takve stvari iz sfere svojih interesovanja. On djeluje najsrećnije kada prosto posmatra vremenske prilike, a mnoge bilješke sadrže tiho opisivanje sunca i neba, kiše i oblaka.

 

monumento pessoa
Bronzana skulptura Fernanda Pesoe u centru Lisabona; autor Lagoa Enrikeš

 

Ovu indiferentnost je teško uskladiti sa umjetničkom snagom i naporima koje je Pesoa posvećivao svom radu. Ako ništa nije vrijedno rada, zašto napisati dvadeset pet hiljada stranica? Povremeno, on ukazuje na to da razmišljanje i pisanje predstavljaju samo način za ubijanje vremena – okupaciju za um na isti način kao što je heklanje za ruke, kako tvrdi u svojoj pjesmi „Ravnodušno“:

Tu je i moje heklanje.
Datira od kada sam počeo razmišljati.
Šav po šav vezući celinu bez celine. . .
Tkaninu za koju ne znam da li je za oblačenje ili ni za šta.

Ako se razmišljanje smatra pukim odsustvom aktivnosti, onda to može izgledati kao odbacivanje života, a Knjiga nespokoja je prošarana izrazima dosade, žalosti i očaja. Međutim, istovremeno Pesoa je uvjeren da je razmišljanje najveća avantura, daleko superiornija od bilo kakve moguće akcije. Zaista, imajući u vidu da posmatramo svijet kroz svoje lične percepcije i ideje, akcija u svijetu je, strogo rečeno, nepotrebna. Zašto raditi stvari kad ih možemo zamisliti? Na taj način, službenik Soareš postaje krajnji aristokrata, kome nisu neophodne stvari kao što su dostignuće i status, jer sebe smatra daleko superiornijim. „Što se čovek više penje na lestvici, to više stvari mora da se odrekne. Na planinskom vrhu ima mesta samo za tog čoveka”, kaže Soareš, uz prizvuk Ničeovog Zaratustre. Pisanje je ujedno i razlog, a i dokaz njegove superiornosti: „Književnost. . . čini mi se da je to cilj ka kome bi svi ljudski napori trebalo da streme”.

Kroz prelaze između samoprezira i samouzvišenosti, Knjiga nespokoja može djelovati kao tipični manično-depresivni ep. Pesoina dostignuća, sa namjerom ili nehotično, pokazuju da se korijen bijede nalazi u solipsizmu – uvjerenju da ništa izvan sebe nije zaista važno, pa iz tog razloga na um nikada ne može uticati ono što doživljava. „Sloboda je mogućnost izolacije”, piše u završnoj bilješci. „Ako nisi u stanju da živiš sam, rodio si se kao rob.” Ali, na kraju, čak ni Pesoa nije mogao živjeti sam; stvarao je sebi društvo izmišljajući svoje heteronime, koji su, za razliku od stvarnih ljudi, uvek bili pod njegovom kontrolom. Samo ih je smrt mogla izbaviti – kao i njega – iz previše snažnih kandži njegove mašte.

***

Pročitaj u originaluhttps://www.newyorker.com/magazine/2017/09/04/fernando-pessoas-disappearing-act
Autor teksta: Adam Kirš

Prevela sa engleskog: Milica Ćetković

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s