Psiholozi razotkrivaju iznenađujuć uticaj geografije na naše rasuđivanje, ponašanje i samospoznaju.
Kada je Horas Kapron putovao prvi put kroz Hokaido 1871. godine tragao je za znacima ljudskog života u širokim prerijama, šumovitim proplancima i strašnim crnim planinama. „Mirnoća smrti vladala je ovom veličanstvenom scenom“, kasnije je napisao. „Nijedan list se nije pomerao, nije bilo nikakvog cvrkuta ptice ili drugog živog bića.“ Bilo je to, mislio je, bezvremeno mesto, pravo iz praistorije.
„Koliko je neverovatno da je ova bogata i prelepa zemlja, vlasništvo jednog od najstarijih i najgušće naseljenih naroda na svetu, morala da ostane prazna i gotovo nepoznata koliko i afričke pustinje“, dodao je.
Ovo je bila granica Japana, odnosno njegova verzija američkog Divljeg zapada. Najsevernije japansko ostrvo, Hokaido, bilo je zabačeno, odvojeno od Honšua olujnim morem. Putnici koji su se usudili da pređu na njega morali su da prežive zloglasne oštre zime, brdoviti vulkanski pejzaž i divlju prirodu. Stoga ga je japanska vlada najvećim delom prepustila domorodačkom narodu Ainu, koji je živeo od lova i ribolova.
Sve to se promenilo sredinom XIX veka. U strahu od ruske invazije japanska vlada je odlučila da povrati severne zemlje, nagovarajući bivše samuraje da nasele Hokaido. Uskoro su i drugi učinili isto, gradeći farme, luke, puteve, i pruge po celom ostrvu. Američki poljoprivrednici kao što je Kapron dovedeni su da savetuju doseljenike kako da najbolje obrađuju zemlju, zbog čega je za 70 godina populacija porasla sa nekoliko hiljada na dva miliona. Do početka novog milenijuma, broj je porastao skoro na šest miliona.
Malo je ljudi koji danas žive na Hokaidu osetilo potrebu da i sami osvoje divlju prirodu. Ipak, psiholozi nalaze da pogranični duh i dalje utiče na to kako oni razmišljaju, osećaju, rasuđuju, u poređenju sa ljudima koji žive na Honšuu, samo 54km dalje. Oni su samostalniji, ponosniji na uspeh, ambiciozniji po pitanju ličnog razvoja, i manje vezani za ljude oko sebe. Zapravo, kada se uporedi sa drugim zemljama, ovaj „kognitivni profil“ je bliži Americi nego ostatku Japana.
Priča o Hokaidu je samo jedna od sve većeg broja studija slučaja koje istražuju kako naše društveno okruženje oblikuje naše umove. Od velikih razlika između Istoka i Zapada do suptilnih varijacija između američkih država, postaje sve jasnije da istorija, geografija i kultura mogu suptilno i iznenađujuće da promene naš način razmišljanja, pa čak i da utiču na našu vizualnu percepciju. Naše razmišljanje možda su oblikovale vrste useva koji su naši preci uzgajali, a jedna reka može da označi granicu između dva različita kognitivna stila.
Gde god da živimo, veća svest o ovim uticajima može svima da nam pomogne da razumemo svoj um malo bolje.
„Čudni“ umovi
Do skoro su naučnici zanemarivali globalnu raznolikost u razmišljanju. Uticajni članak u časopisu „Bihevioralne i neuro nauke“ (Behavioral and Brain Sciences) je 2010. godine objavio da je velika većina psiholoških subjekata okarakterisana kao „zapadnjački, obrazovani, industrijalizovani, bogati i demokratski“ ili skraćeno „čudni“ (western, educated, industrialised, rich, democratic – WEIRD). Gotovo 70% njih su Amerikanci, uglavnom studenti koji žele da zarade džeparac ili predmetne bodove, odričući se svog vremena kako bi učestvovali u ovim eksperimentima.
Prećutna pretpostavka je da ova odabrana grupa ljudi može da predstavlja univerzalne istine o ljudskoj prirodi, odnosno da su svi ljudi u suštini isti. Ako je to tačno, zapadnjačke predrasude su nevažne. Ipak, mali broj dostupnih studija koje jesu izučavale ljude iz drugih kultura ukazuju na to da je ovo daleko od istine. „Zapadnjaci, a posebno Amerikanci, završavali su na samom kraju podele“, kaže Džozef Henrik sa Univerziteta Britiš Kolumbija koji je jedan od autora studije.
Najuočljivije razlike odnosile su se na koncepte „individualizma“ i „kolektivizma“ tj. na to da li smatramo sebe kao nezavisnu i samodovoljnu osobu, ili osobu upletenu i povezanu sa drugim ljudima oko sebe, vrednjući pri tom više grupu nego pojedinca. Uopšteno govoreći, postoji mnogo izuzetaka. Ljudi na Zapadu teže individualizmu, a ljudi iz azijskih zemalja kao što su Indija, Japan ili Kina više teže kolektivizmu.
U mnogim slučajevima, posledice su uglavnom očekivane. Kada su upitani o svojim stavovima i ponašanjima, ljudi u pretežno individualističkim, zapadnim društvima više vrednuju lični uspeh nego grupno dostignuće, što je takođe u vezi sa potrebom za većim samopoštovanjem i potragom za ličnom srećom. Međutim, ova glad za samopotvrdom manifestuje se takođe u prevelikom samopouzdanju. Mnogi eksperimenti pokazuju da će pre „čudni“ učesnici preceniti svoje sposobnosti. Kada su npr. upitani o svojim kompetencijama, 94% američkih profesora tvrdi da su „bolji od proseka“.
Ova sklonost ka „samopojačavanju“ gotovo da je sasvim odsutna u mnogim studijama u Istočnoj Aziji. Štaviše, u nekim slučajevima učesnici bi pre potcenili svoje sposobnosti nego pojačali osećaj samopoštovanja. Ljudi koji žive u individualističkim društvima takođe mogu da naglase lični izbor i slobodu.
U suštini, naša „društvena orijentacija“ izgleda da se preliva i na nešto fundamentalnije aspekte rasuđivanja. Ljudi u pretežno kolektivističkim društvima više su „holistički“ nastrojeni u razmišljanju o svojim problemima, fokusirajući se na odnose i kontekste date situacije, dok se ljudi u individualističkim društvima fokusiraju više na odvojene elemente i smatraju situacije kao fiksne i nepromenljive.
Evo prostog primera, zamislite sliku visoke osobe kako zastrašuje manju. Bez ikakvih dodatnih informacija, Zapadnjaci će pre pomisliti da ovakvo ponašanje odražava nešto suštinsko i fiksno o velikom čoveku: on je verovatno gadna osoba. „Međutim, ako razmišljamo holistički, možemo pomisliti da se nešto drugo dešava između tih ljudi: možda je veliki čovek šef ili otac“, objašnjava Henrik.
Ovaj stil razmišljanja proteže se i na način na koji grupišemo nežive objekte. Recimo da ste upitani da imenujete dve povezane stvari sa liste reči kao što je „voz, autobus, pruga“. Šta biste rekli? Ovo je poznato kao „trijada test“ i ljudi na Zapadu bi možda izabrali „autobus“ i „voz“ jer su oba prevozna sredstva. Holistički mislilac bi, na suprot tome, rekao „voz“ i „pruga“, pošto se fokusira na funkcionalnu vezu između ta dva pojma, a prvi pojam je ključan za rad drugog.
Ovo može uticati čak i na način na koji gledamo. Studija praćenja očiju (eye-tracking) Ričarda Nisbeta sa Univerziteta u Mičigenu otkrila je da učesnici iz Istočne Azije više vremena posvećuju gledanju pozadine slike, razrađujući kontekst, dok ljudi u Americi provode više vremena usredsređeni na glavni fokus slike. Intrigantno je to da se ova razlika može naći i u dečijim crtežima iz Japana i Kanade, što ukazuje na to da se različiti načini posmatranja javljaju u veoma ranom dobu. Usmeravajući našu pažnju ovaj uzani ili raznoliki fokus direktno određuje šta kasnije pamtimo od date scene.
„Ako smo mi ono što vidimo, a obraćamo pažnju na različite stvari, onda živimo u različitim svetovima“, kaže Henrik.
Iako su neki tvrdili da naša „društvena orijentacija“ može imati genetski element, dokazi do danas sugerišu da je ona naučena od drugih. Aleks Mesudi sa Univerziteta Ekseter nedavno je napravio profile stilova razmišljanja britansko-bangladeških porodica iz Istočnog Londona. Otkrio je da su u jednoj generaciji deca imigranata počela da usvajaju neke elemente pretežno individualističkog pogleda, a manje holističkih kognitivnih stilova. Naročito upotreba medija može biti pokazivač ovog preokreta. „[Upotreba medija] nastoji da bude važnija od školovanja kada je reč o objašnjavanju tog preokreta.“
Ali zašto su uopšte nastali različiti stilovi razmišljanja? Očigledno objašnjenje bi bilo da oni prosto odražavaju preovađujuće filozofije koje su vremenom došle do izražaja u svakom regionu. Nisbet ističe da su zapadnjački filozofi isticali slobodu i nezavisnost dok su se istočnjačke tradicije kao što je taoizam više fokusirale na koncepte jedinstva. Konfučije je npr. naglašavao „dužnosti koje postoje između cara i podanika, roditelja i deteta, muža i žene, starijeg i mlađeg brata, i između dva prijatelja“. Ovi različiti načini posmatranja sveta usađeni su u književnost jedne kulture, obrazovanje i političke institucije tako da možda i nije iznenađujuće da su te ideje internalizovane i da utiču na osnovne psihlološke procese.
Međutim, suptilne varijacije između individualističkih zemalja sugerišu da postoje mnogi drugi iznenađujući faktori.
Na spoljnoj granici
Uzmimo za primer SAD, najindividualističkiju od svih zapadnih zemalja. Istoričari, kao što je Frederik Džekson Tarner, dugo su tvrdili da su istraživanja i širenje na zapad negovali duh nezavisnosti, jer se svaki pionir istraživanja sukobio sa divljinom i sa drugim istraživačima radi svog opstanka. U skladu sa ovom teorijom, nedavna psihološka istraživanja pokazala su da države na samoj granici, kao što je Montana, u većoj meri beleže individualizam. Međutim, nasuprot tome psiholozi bi hteli da ispitaju drugi, nezavisni slučaj kako bi potvrdili „teoriju dobrovoljnog naseljavanja“.
Iz tog razloga je Hokaido toliko fascinantan. Kao i mnoge istočnoazijske zemlje, Japan odlikuje pretežno kolektivistički i holistički mentalitet. Ipak ubrzane migracije ka severnim teritorijama podsećaju na nalet naseljavanja američkog Divljeg zapada; vlada cara Meidžija je čak zaposlila poljoprivrednike iz SAD, kao što je Horas Kapron, da obrađuju zemlju. Ako je tačna teorija o dobrovoljnom naseljavanju, ti pioniri bi trebalo da na Hokaidu gaje nezavisniji pogled u poređenju sa ostatkom zemlje.
Šinobu Kitajama sa Univeziteta u Mičigenu otkrio je da ljudi na Hokaidu vrednuju više nezavisnost i lično dostignuće kao i emocije poput ponosa, nego Japanci sa drugih ostrva, a bili su i manje zabrinuti za stavove drugih. Učesnici su takođe zamoljeni da urade test društvenog rasuđivanja, prema kom su morali da diskutuju o bejzbol igraču koji koristi doping. Dok su sa jedne strane, Japanci sa drugih ostrva razmatrali kontekst kao što je pritisak da uspe, Japanci sa Hokaida, sa druge strane, češće su krivicu svaljivali na samu ličnost igrača ili na manu u njegovim moralnim osobinama. Svakako, ova tendencija svaljivanja krivice na lične osobine karakteristika je individualističkog društva i bliža je odgovorima prosečnih Amerikanaca.
Teorija klica
Druga ideja (suprotno očekivanju) jeste da su suprostavljeni mentaliteti razvijeni kao odgovor na klice. Kori Finčer sada sa Univerziteta Vorvik i njegove kolege su 2008. analizirali globalne epidemološke podatke kako bi pokazali da su regionalni rezultati merenja individualizma i kolektivizma u vezi sa preovlađujućim bolestima: što je veća verovatnoća infekcije, više smo kolektivisti, a manje indiviudalisti. Grubo govoreći ideja je da kolektivizam, kojeg karakteriše veća usaglašenost sa drugima i poštovanje drugih, može da učini da ljudi postanu svesniji koja ponašanja treba izbegavati kako bi se izbeglo širenje bolesti. Teško je dokazati da navodne veze u stvarnom svetu nisu uzrokovane nekim drugim faktorom, kao što je npr. bogatstvo zemlje, međutim laboratorijski eksperimenti potrvđuju ideju da kada psiholozi podstiču ljude da se plaše bolesti, oni, čini se, usvajaju više kolektivistički način razmišljanja, kao npr. veće poštovanje prema grupnim ponašanjima.
Ipak teorija koja možda najviše iznenađuje dolazi sa farme. Tomas Talhelm sa Univerziteta u Čikagu nedavno je ispitao 28 različitih kineskih provincija, našavši da je orijentacija u razmišljanju odraz lokalne poljoprivrede u regionu.
Talhelm je rekao da je najpre bio inspirisan svojim ličnim iskustvom u toj zemlji. Dok je bio u poseti Pekingu na severu, otkrio je da su stranci bili prijatno primljeni. „Ako bih ručao sam, ljudi bi prilazili i pričali sa mnom.“ Oni u južnom gradu Guandžou bili su povučeniji i u strahu od uvreda.
Ova razlika drugima deluje kao suptilni znak kolektivističkog mentaliteta i zato se Talhelm zapitao šta stoji iza ova dva pogleda. Činilo se da podela nije imala veze sa merilima bogatstva ili modernizacije, ali je primetio da razlika može biti u vrsti useva koji se gaje u regionu: pirinču koji se najviše uzgaja u južnom delu, i pšenici koja se pretežno gaji u severnom. „Podeljeni su gotovo savršeno rekom Jangce“, kaže Talhelm.
Uzgajanje pirinča zahteva daleko veću saradnju, to je naporan rad i zahteva složeni sistem navodnjavanja koji se proteže kroz mnoge farme. Za uzgajanje pšenice, nasuprot tome, potrebno je upola manje posla i zavisi od padavina više nego od navodnjavanja, što znači da uzgajivači ne moraju da sarađuju sa svojim susedima i mogu da se fokusiraju na svoje useve.
Mogu li se ove razlike preneti na koletivistički ili individualsitički mentalitet? Sarađujući sa naučnicima iz Kine, Talhelm je ispitao više od 1000 studenata iz različitih regiona gde se uzgajaju pirinač i pšenica, koristeći se pritom merenjima kao što je trijada test holističkog razmišljanja. Oni su takođe zamolili ljude da nacrtaju dijagram koji pokazuje njihov odnos sa prijateljima i saradnicima. Ljudi iz individualističkih društava crtali su sebe većim u odnosu na svoje prijatelje dok su kolektivisti crtali sve u istoj veličini. „Amerikanci često crtaju sebe kao veoma velike“, kaže Talhelm.
Sasvim sigurno je da ljudi iz regiona gde se uzgaja pšenica imaju veće rezultate na merenjima individualizma, dok ljudi iz regiona gde se uzgaja pirinač pokazuju više kolektivističko i holističko razmišljanje. Ovo važi i za granice sa drugim regionima. „Ovde se nalaze ljudi iz susednih okruga, s tim da jedni uzgajaju pirinač, drugi pšenicu, a mi i dalje nalazimo kulturne razlike.“
On je do sad testirao svoju hipotezu u Indiji, što je takođe pokazalo jasnu podelu na pšenične i pirinčane regione, sa sličnim rezultatima. Gotovo niko, naravno, od ljudi koji su ispitivani nije direktno uključen u obrađivanje zemlje, ali istorijske tradicije njihovog regiona i dalje oblikuju njihova razmišljanja. „Postoji inercija u kulturi.“
Kognitivni kaleidoskop
Važno je naglasiti da su ovo samo opšte tendencije za veliki broj ljudi. Postoji spektar kod svakog naroda koji se izučava. „Ideja da je sve crno i belo, sa antropološkog stanovišta ne funkcioniše“, kaže Delvar Husein, antropolog sa Univerziteta u Edinburgu, koji je sarađivao sa Mesudijem na izučavanju londonske britansko-banglandeške zajednice. Kao što Husein ističe, postoje mnoge istorijske veze između istočnih i zapadnih zemalja što znači da neki ljudi obuhvataju oba načina razmišljanja, a utiču i faktori kao što su starost i klasa.
Prošlo je sedam godina od kad je Henrik objavio svoju studiju naglašavajući „čudnu“ pristrasnost, a odgovor na nju je pozitivan. Posebno je zadovoljan što su istraživači kao što je Talhem započeli velike projekte kako bi razumeli kaleidoskop različitih načina razmišljanja. „Želimo teoriju koja bi objasnila zašto različiti narodi imaju različite psihologije.“
Međutim, uprkos dobrim namerama, dalji napredak je usporen. Imajući u obzir vreme i novac koji su potrebni da bi se ispitali umovi sveta, mnoga istraživanja i dalje ispituju „Čudne“ učesnike na račun veće raznolikosti. „Slažemo se oko bolesti. Pitanje je šta bi bilo rešenje.“
***
Pročitaj u originalu: http://ow.ly/hWhj30djhxj
Autor teksta: Dejvid Robson
Prevela sa engleskog: Slobodanka Boba Dabić